Kip bez glave Entemene iz Lagaša

Kip bez glave Entemene iz Lagaša


We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.


Kip bez glave Entemena iz Lagaša - Povijest

Jedno od najvažnijih blaga opljačkanih u pljački iračkog nacionalnog muzeja prije tri godine pronađeno je u tajnoj operaciji u kojoj je sudjelovala vlada Sjedinjenih Država i jučer je predano iračkim dužnosnicima u Washingtonu.

Taj komad, kameni kip bez glave sumerskog kralja Entemene iz Lagaša, ukraden je u danima nakon pada Bagdada. Nakon pljačke, američki dužnosnici našli su se pod oštrim kritikama arheologa i drugih jer nisu osigurali muzej, ogromno skladište artefakata iz prvih gradova civilizacije.

SAD pomažu pri vraćanju kipa i vraćaju ga Iračanima

Kip Entemena odnesen je preko granice u Siriju i stavljen u prodaju na međunarodnom tržištu antikviteta. Tisuće opljačkanih artefakata koji su ostali u Iraku - od sićušnih pečata do čuvene vaze Warka - od tada su vraćeni u muzej, a neke su komade predale strane zemlje, uključujući Italiju i Nizozemsku. No, kip Entemena, procijenjen na 4.400 godina, prvi je značajan artefakt vraćen iz Sjedinjenih Država i daleko najvažniji komad pronađen izvan Iraka.

Američki dužnosnici odbili su raspravljati o tome kako su pronašli kip, rekavši da bi im to moglo narušiti napore da pronađu druge artefakte. No, ljudi koji znaju za tu epizodu opisali su priču koja je uključivala krijumčare starina, međunarodne trgovce umjetninama i iračkog biznismena iz iseljeništva koji se naziva posrednikom koji je bio spona u pokušajima da se taj komad vrati i donese u Sjedinjene Države.

Kip se od početka lipnja nalazi u skladištu umjetnina u Queensu. Američki dužnosnici planirali su to predati iračkoj vladi na javnom događaju, rekao je Marc Raimondi, glasnogovornik Ministarstva unutarnje sigurnosti. Ta se prilika ukazala jučer kada je irački premijer Nuri Kamal al-Maliki posjetio Washington, gdje je s predsjednikom Bushom razgovarao o sigurnosnim problemima u Bagdadu.

U intervjuima tijekom vikenda u Bagdadu, irački dužnosnici izrazili su olakšanje što je pronađen kip kralja, koji je stajao u središtu sumerske dvorane na drugom katu muzeja. No, isti dužnosnici izrazili su frustraciju zbog, kako su rekli, sporog tečaja međunarodne suradnje na oporavku artefakata.

"Jako sam sretan", rekla je Liwa Sumaysim, iračka ministrica starina. "Nadamo se da ćemo ga uskoro dobiti pa će se vratiti u irački muzej, gdje i pripada."

Glasnogovornik ministarstva za antikvitete Abdul Zahra Talqani rekao je da je ministarstvo prvi put dobilo vijest o oporavku prije otprilike dva mjeseca. Rekao je da su se nade gajile u prošlosti, nakon izvještaja o oporavku kipa u Iraku, ali pokazalo se da su ti komadi glinene kopije koje su također opljačkane iz muzeja.

U lipnju, nedugo nakon što je kip donesen u Sjedinjene Američke Države, dva su stručnjaka za antikvitete odvedena u skladište Queens, poznato kao Tvrđava, kako bi potvrdili njegovu autentičnost. Kip, koji je napravljen od diorita, tvrde, tamne stijene slične granitu, bio je optočen prljavštinom, što ukazuje na to da je možda bio skriven tijekom svog boravka u Siriji. Osim toga, uz dijelove njegove kamene površine bilo je svježih čipsa koji se nisu pojavili na povijesnim fotografijama, što ukazuje na nedavna oštećenja.

Mohsen Hassan, stručnjak pri povjerenstvu muzeja za starine, rekao je da je kip, težak stotine funti, najteži komad ukraden iz muzeja te da su ga pljačkaši vjerojatno kotrljali ili kliznuli niz mramorne stepenice kako bi ga uklonili, razbivši korake i oštećivanje drugih artefakata.

Kip Entemene iz Lagaša jedan je od najvažnijih artefakata otkrivenih iskopavanjima Ura, drevnog južnog grada. Kralj je odjeven u suknju od ovčje kože s kitom i prekrižio ruke u molitvi. Detaljni natpisi prolaze duž ramena i leđa figure.

Kip je pronađen bez glave kada je izvorno iskopan, a stručnjaci kažu da mu je glava mogla biti odrubljena u davna vremena kako bi simbolizirala Urinu emancipaciju iz Lagaša.

Jedan od stručnjaka koji je autentificirao kip, John M. Russell, profesor na Massachusetts College of Art u Bostonu, rekao je da nije samo arheološki značajan, već i upečatljiv jer su kraljeve mišićave ruke oblikovane u živahnom, naturalističkom stilu . Raniji kiparski stilovi bili su grublji, rekao je.

Pokušaji prodaje kipa počeli su nedugo nakon što je ukraden, rekli su ljudi koji znaju za tu epizodu.

Hicham Aboutaam, trgovac starinama koji posjeduje galerije u New Yorku i Ženevi, posjećen je u Libanonu i pokazao mu je sliku kipa kako bi procijenio njegov interes za kupnju, rekli su ti ljudi. U početku su oni koji su držali kip tražili milijune za njega, rekla je jedna osoba. Gospodin Aboutaam je ubrzo otkrio da je ukraden i nije nastavio s dogovorom.

Nije jasno kada je i kako g. Aboutaam, koji se 2004. godine izjasnio krivim po saveznoj optužbi za krivotvorenje carinske isprave u vezi s drugim artefaktom, obavijestio savezne dužnosnike. On i njegov brat i poslovni partner, Ali Aboutaam, odbili su odgovoriti na konkretna pitanja o epizodi.

Prošle su godine savezni tužitelji u New Yorku kontaktirali Hicham Aboutaam i izrazili interes za pokušaj pronalaska kipa, rekla je jedna osoba koja zna za te događaje. G. Aboutaam je pristao pomoći. Nakon toga su on ili njegov brat stupili u kontakt s iračkim biznismenom iz inozemstva koji sada živi u Europi. Ubrzo je taj poslovni čovjek, koji se nazivao posrednik, postao ključna osoba u osiguranju kipa.

O poduzetniku se malo zna osim da se bavi gradnjom. No, počeo se prebacivati ​​među Irak, Siriju i druge zemlje kako bi uspostavio kontakt s onima koji drže kip i pregovarao o njegovu prometu. Nije bilo poznato je li onima koji drže kip isplaćen novac ili su data obećanja.

Na pitanje što bi bilo s kipom, gospodin Hassan, službenik muzeja, nije oklijevao.

"Popravit ćemo ga i postaviti na isto mjesto gdje je i bio", rekao je on, dodajući da je sigurnost u velikoj mjeri obnovljena u muzeju, koji je blizu ozloglašene Haifa ulice u četvrti koja povremeno izbija nasiljem.

No obilazak zgrade tijekom vikenda, koji je gospodin Hassan objeručke odobrio, pokrenuo je pitanja o tome kako bi muzej mogao funkcionirati, a u njemu se nalaze vrijedni artefakti poput kipa. Šetnja niz hodnik prema Sumerskoj dvorani, na primjer, naglo je završila kod betonskog zida, koji je netko grubo prekrižio vrhom prsta da simulira cigle. Gospodin Hassan je nespretno priznao da je četiri puta od invazije bio prisiljen zidati zbirke kao jedino pouzdano sredstvo za sprječavanje daljnje pljačke.


Jedan od prvih svjetskih diplomata odlazi kući

Amanda H. Podany je profesorica povijesti na Cal Poly Pomoni i autorica knjige "Bratstvo kraljeva: Kako su međunarodni odnosi oblikovali antički Bliski istok" (Oxford University Press, 2010.).

U utorak, 7. rujna, Sjedinjene Države vratile su Iraku stotine povijesnih objekata koji su se našli ovdje u proteklom desetljeću. Među njima je bio i kameni kip mezopotamskog kralja, visok trideset centimetara, tri stotine funti i bez glave. Opljačkana je 2003. iz muzeja u Bagdadu, vraćena iračkom veleposlaniku 2006. godine, a sada je isporučena kući. Prikladno, čovjek koji ga je naručio, prije 4.400 godina, i sam je bio diplomat koji je brinuo o međunarodnim odnosima i koji je pomogao u stvaranju ideje o savezima među državama.

Kip je Enmetene (također napisane Entemena), kralja koji je vladao gradom-državom Lagash u današnjem južnom Iraku, dvije tisuće godina prije klasičnog doba Grka. To je jedan od najranijih kraljevskih samostojećih kipova, a isklesan je iz diorita, tvrdog crnog kamena. Diorit nije pronađen u blizini Lagaša, niti bilo gdje drugdje u Mezopotamiji. Enmetena je vjerojatno stekao ovaj kamen iz današnjeg Omana, drevnog Magana, oko osamsto milja južno od svog kraljevstva. Mezopotamski su kraljevi i odatle dobivali bakar. Iako je moguće samo da je mezopotamski napad na to područje donio blok diorit u Lagash, vjerojatnije je da je kralj Lagash trgovao za njega, pri čemu su obje zemlje imale koristi. Mezopotamci su široko trgovali, čak i u to rano doba, dobivajući poludrago kamenje, zlato, srebro, bisere i drugu luksuznu robu iz dalekog Irana, Afganistana i doline Inda. Dakle, prva faza u životu kipa & rsquos vjerojatno je uključivala mirnu transakciju između Lagasha i Magan.

Zatim je isklesan kip kralja, prikazan je kako stoji, nosi suknju s volanima, prekriženih ruku u molitvi. Zatim je natpis urezan klinastim pismom. Kraljevski kip u drevnoj Mezopotamiji nije bio samo prikaz kralja, nego se smatrao njegovim utjelovljenjem, zastupajući kralja gotovo kao živo biće. Natpis na kipu to je jasno pokazao. Završilo je opisom stvaranja samog kipa: & ldquoU to vrijeme Enmetena je izradio svoj kip, nazvao ga & lsquoEnmetena koga Enlil voli & rsquo i postavio ga pred Enlila u hramu. Enmetena & hellip neka se njegov osobni bog Shulutul zauvijek moli Enlilu za život Enmetene. & Rdquo Mislio je da će kip vječno stajati u hramu u Lagashu, točno ispred kipa boga Enlila (koji je bio utjelovljenje bog), moleći se za Enmetena & rsquos život.

Kroz povijest Mezopotamije kraljevi su sami iz tog razloga stvarali kipove i postavljali ih u hramove po svojim kraljevstvima. Ponekad, kada su osvajali strane zemlje, postavljali su svoje kipove u hramove u tim zemljama. Kipovi su se tada, mislili su, neprestano molili stranim bogovima za njihovu podršku (podsjećajući strane vladare na to tko je sada glavni).

Vjerojatno je kip Enmetena & rsquos, nakon što je dovršen, postavljen u hram boga Enlila, u njegov vlastiti grad Lagash. Ali to nije ostalo tamo. U nekom trenutku tijekom ili ubrzo nakon vladavine Enmetena & rsquosa, kip je premješten u grad Ur, južno od Lagasha, te mu je odrubljena glava. Postoje dva načina na koji je kip mogao završiti tamo. Možda je Enmetena osvojio Ur i tamo poslao svoj kip da se zauzme za sebe. Da je tako, glava je mogla biti odlomljena u vrijeme kada Lagash više nije kontrolirao Ur i bila je potrebna odmazda. (Može se pomisliti na mnogo puta u svjetskoj povijesti kada su kipovi diskreditiranih ili svrgnutih vođa bili vandalizirani.) Ili se možda dogodilo obrnuto, pa je kralj Ura osvojio Lagaš. U tom je slučaju možda slomio glavu s kipa Enmetena & rsquos kako bi simbolizirao poraz Lagasa, a unakaženi kip odnio sa sobom u Ur kao plijen. U svakom slučaju, kip & rsquos prijenos u drugi grad dogodio se zbog rata.

Međutim, Enmetena nije bio poznat samo kao borac. Natpis na njegovom kipu značajan je po tome što ne spominje ratovanje. Umjesto toga spomenuo je hramove koje je sagradio za vrijeme svoje vladavine. Također je bio jedan od prvih kraljeva na svijetu koji se u svojim kraljevskim natpisima pozivao na diplomaciju. Upotrijebio je sumerski izraz nam-šeš, & ldquobrotherhood, & rdquo u odnosu na njegov odnos s kraljem drugog grada-države. Pristali su na miran suživot i jedni druge smatraju braćom i jednakima. Više od tisuću godina nakon toga, bratstvo (savez) bio je cilj mezopotamskih kraljeva, postignut pregovorima, razmjenom veleposlanika i pisama te sklapanjem mirovnih ugovora.

U svakom slučaju, sljedeća i najduža faza u životu Enmetena & rsquosova kipa bez glave bila je kad je napušten, prekriven krhotinama i izgubljen ispod kasnijih razina hramskog kompleksa u Uru. Početkom dvadesetog stoljeća ponovno je otkriveno tijekom tamošnjih iskopavanja i prepoznato kao jedna od najboljih skulptura poznatih za tako rano razdoblje. Kip je premješten u muzej u Bagdadu gdje je ostao do 2003. godine, kada su ga pljačkaši izbacili, otkotrljali niz stepenice (pri tome uništili stubište) i odnijeli ga. Na kraju je pronađen na aerodromu Kennedy u New Yorku.

Nema sumnje da bi Enmetena bio zapanjen kad bi saznao da je njegov kip otputovao tako daleko (njemu se svijet nije protegao daleko od dalekog Magana). Kip se & rsquos vraća u Irak, a dobra volja implicirana tom gestom mogla bi ga, međutim, obradovati. Uostalom, on je bio čovjek koji je trgovao stranim zemljama i ponosio se diplomatskim odnosima sa susjedima. Njegov kip se može smatrati simbolom nam-šeš, bratstvo, između dvije države.


Datoteka: Kip Entemena, Irački muzej.jpg

Kliknite na datum/vrijeme da biste vidjeli datoteku u tom trenutku.

Datum vrijemeMinijaturaDimenzijeKorisnikKomentar
Trenutno20:20, 3. svibnja 2019. godine4.016 × 6.016 (17,26 MB) Neuroforever (razgovor | doprinosi) Stranica koju je izradio korisnik pomoću UploadWizarda

Ne možete prepisati ovu datoteku.


Datoteka: Detalj, kip Entemene, vladara Lagaša, c. 2400. godine prije Krista, iz Ura, Irak. Irački muzej.jpg

Kliknite na datum/vrijeme da biste vidjeli datoteku u tom trenutku.

Datum vrijemeMinijaturaDimenzijeKorisnikKomentar
Trenutno19:49, 27. travnja 20206.016 × 4.016 (17,95 MB) Neuroforever (razgovor | doprinosi) Preneseno vlastito djelo s UploadWizardom

Ne možete prepisati ovu datoteku.


Kralj bez glave: Putovanje opljačkanog kipa starog 4.400 godina od Bagdada do kraljica tijekom rata u Iraku

Sljedeća epizoda odvija se dvije trećine cijele knjige. Počinje 9. travnja 2003., tri tjedna nakon što je vojna koalicija predvođena Amerikom napala Irak. Trupe sada rade na putu do centra Bagdada. Međunarodni arheolozi učinili su sve što su mogli da dobiju koaliciju za zaštitu kulturne baštine Iraka tijekom invazije. Sada gledaju s ostatkom svijeta kako bi vidjeli što će se dogoditi.[1]

U Bagdadu dan ranije, posljednjih pet djelatnika Nacionalnog muzeja Iraka pobjeglo je iz zgrade jer su naoružani borci počeli preuzimati kompleks muzeja uoči bitke s američkim trupama koje su se približavale. Borbe su se smirile do večeri, a Amerikanci su spavali u svojim tenkovima na obližnjem raskrižju. Unutar muzeja, 4400 godina star kip bez glave kralja Entemene od Lagasa nalazi se u galeriji s drugim neprocjenjivim starinama, zaštićenim samo pjenom u slučaju bombardiranja.

Međunarodni tisak koji je ušao u grad prije invazije nalazi se u hotelu Palestine u središtu Bagdada čekajući dolazak američke vojske.[2]

[1] Rothfield, Lawrence. Silovanje Mezopotamije: iza pljačke iračkog muzeja, p34-80. 1 izdanje. Chicago: University of Chicago Press, 2009 (zbornik).

[2] “BBC -jeve vijesti | U dubini | Reporterski dnevnik: Rat u Iraku. " Reporterske depeše iz cijelog Iraka. Pristupljeno 1. travnja 2018. http://news.bbc.co.uk/2/hi/in_depth/2932633.stm.

10. poglavlje: Pali kraljevi

Noć 8. travnja prošla je tiho za novinare zarobljene u hotelu Palestine. Ujutro su se probudili i ustanovili da se njihovi irački vladari nisu pojavili na poslu. Bili su sami.

Američke trupe stigle su do gradskog ruba tek četiri dana ranije, ali u zraku se osjećao pobjedu. Okupatorske snage su se približavale novinarima, iračka vojska se raspadala, a izvještaji o slavljima diljem grada su pristizali, sve u pozadini povremene paljbe.

Očevici i poruke vojske rekli su im da je istočni grad uglavnom siguran, a džepovi otpora se pružaju na zapadnoj strani rijeke. Bez vladinih nadzornika, nekoliko poduzetnijih novinara počelo je izlaziti na ulice.

U eteru, reporteri u hotelu počeli su objavljivati ​​da je oslobođenje stiglo u istočni grad. Šiiti su nakon desetljeća sunitske vlade mogli slobodno prakticirati. Približavanje američkih trupa činilo se neizbježnim. Bagdad je bio gotovo osvojen. Zavjesa se spuštala na diktaturu Sadama Huseina.

Dopisnik BBC -a Paul Wood završio je podnevnu raspravu o slavlju nagovještavajući ono što će se dogoditi: "Mislim da je pitanje za Amerikance da mogu zauzeti Bagdad - ali mogu li održavati red?" [1]

U Chicagu je arheolog McGuire Gibson nestrpljivo promatrao. Čekao je vijesti da je Nacionalni muzej Iraka siguran. Iz prethodnog je dana znao da su vojnici stigli do Ministarstva informacija, samo 500 metara od muzeja. Gibson je pretpostavio da neće proći mnogo vremena dok se na njegovom televizoru nije pojavio časnik koji je usmjeravao trupe da osiguraju muzej. Bila je to savršena fotografija - uostalom, Amerikanci su upravo to učinili kad su tjedan dana prije došli do arheološkog nalazišta drevnog Babilona. Ali slika se nikada nije pojavila. [2]

Zabrinut, Gibson je počeo slati hrpu e -poruka svojim kontaktima u američkoj vojsci, tražeći da zna je li muzej siguran.

Gibson je bio profesor na Orijentalnom institutu Sveučilišta u Chicagu, poznatom centru za proučavanje drevnog Bliskog istoka i domu jedne od najvećih zbirki drevnih mezopotamskih artefakata na Zapadu. Gledao je vijesti sa sve većom nelagodom. [4]

U New Yorku je povjesničarka umjetnosti Zainab Bahrani bila ljuta. Aktivistica protiv rata, nije željela sudjelovati u njemu. Nakon što su Gibson i drugi kolege, svi ugledni znanstvenici drevne Mezopotamije, uvjerili Gibsona i druge kolege, pomogla im je u stvaranju dva popisa: jedno od tisuća važnih mjesta kulturne baštine koja se ne bombardira i jedno kraće mjesto koje treba osigurati što je brže moguće. Muzej je bio na vrhu tog popisa. [5]

Bahrani je bio jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za mezopotamsku umjetnost. Predavala je na Sveučilištu Columbia i radila je kao kustosica u Metropolitenskom muzeju u New Yorku - domu druge velike svjetske mezopotamske zbirke.

Sada su vijesti pokazale stalni tok američkih vojnika koji se kotrljaju kroz Bagdad, njezin dom iz djetinjstva. Nastavila je protestirati protiv rata, ali nije joj palo na pamet da će muzej, koji ju je kao dijete inspirirao da postane povjesničarka umjetnosti, ostati bez čuvanja. Učinila je svoj dio posla kako bi bila sigurna. [6]

U Bagdadu je slušao arheolog Donny George. Nakon što je dan prije pobjegao s bitke koja se približavala s posljednjim zaposlenicima muzeja, George je zaglavio u tetkinoj kući s druge strane rijeke. Bilo je teško znati što se događa. Napajanja je bilo, ali imao je radio i mogao je čuti sporadičnu pucnjavu iz džepova borbi po cijelom gradu. Nije znao kada bi bilo sigurno prijeći most preko rijeke Tigris da provjeri muzej - pokušao je jednom dan prije, ali most je bio zatvoren.

George, irački kršćanin, bio je direktor istraživanja Nacionalnog muzeja u Iraku. Zaštita muzeja nije bila samo njegova odgovornost, već i životno djelo. Karijeru je izgradio na proučavanju blaga u njoj.

Sve što je sada mogao učiniti bilo je čekati, slušati BBC na radijinoj tetki. [7]

U sljedećih 48 sati ostvareni su najgori strahovi Gibsona, Bahrani i Georgea. U muzej su ušli pljačkaši.

Bagdad je brzo postajao bezakonik. Amerikanci su osvojili grad, ali nisu imali dovoljno vojske da ga zauzmu. Novinari su počeli izvještavati o sve većoj pljački i kaosu. [8]

Grad je padao u rekordnom vremenu s minimalnim žrtvama, jer su Amerikanci ušli kroz niz "gromova". Trke su bile brze utrke u središnji Bagdad niz nekoliko glavnih ruta. Trupe su prodrle daleko u grad, a zatim su se polako probijale prema rubovima. Trčanja su bila nevjerojatno učinkovita.

Također su ostavili praznine. Bilo je teško osigurati područja koja je vojska očistila nakon što je grmljavina krenula dalje. U većem dijelu grada jedine postrojbe koje su ostale na sigurnom mjestu pripadale su jedinicama koje su imale zadatak držati otvorenu rutu s grmljavinom u strateški važnim područjima.

Jedna od tih jedinica bila je tenkovska satnija kapetana vojske Jasona Conroya. 79 ljudi u 20 tenkova i oklopnih vozila koji su činili tenkovsku četu C Operativne grupe 1-64 držali su veliko raskrižje 500 metara od muzeja. Tijekom prethodna dva dana, njegova se tvrtka borila na putu prema središtu grada, zatvarajući ključna raskrižja, uzimajući jaku vatru od iračkih boraca koji su zauzeli mnoge okolne vladine zgrade. [9]

Najjači požar dopirao je iz smjera muzeja i srca grada. Vojnici su sa svoje pozicije udaljene jedan blok mogli vidjeti da je muzejski kompleks od 11 jutara bio ojačan rovovima i vatrenim položajima, uključujući raketni bacač granata na vrhu jedne zgrade. [10]

Dana 9., muškarci su se probudili u RPG -u koji je udario blizu njihovog raskrižja. Tvrtka je provela dan čisteći vladine zgrade oko svog križanja s pješačkom pukovnijom tražeći dokumente o oružju za masovno uništenje. Svaki put kad bi napustili zgradu, ulazili bi civili i počeli nositi ono što nije prikovano.

Do popodneva prošli su kroz željezničku stanicu, zgradu parlamenta, autobusnu stanicu, stambeno ministarstvo i zgradu za planiranje na gradilištu Saddamove Velike džamije. Džamija je trebala biti najveća na svijetu, ali sada nikada neće doživjeti završetak. [11]

Preko rijeke, oko 15:45 sati, američka oklopna vozila ušla su na parkiralište hotela Palestine.

"Uvijek smo se pitali hoće li se američki tenkovi zakotrljati ispred naših kamera uživo na vrijeme za američke jutarnje TV emisije, a oni su otprilike imali - 08:45 na istočnoj obali, 05:45 na zapadnoj obali", izvijestili su BBC -jev Andrew Gilligan kad su stigli. "To je manje-više savršeno vrijeme za Amerikance."

Ispred hotela, trg Firdos ispunjen televizijskim kamerama, oklopnim vozilima i malom, ali bučnom gomilom Iračana. Nekoliko Iračana prišlo je kipu Sadama Huseina koji je zauzeo centralno mjesto na velikom trgu. Počeli su odsecati u bazi čekićem koji je "otpao" s jednog od vozila marinaca (uz dopuštenje zapovjednika). Baza je bila ogromna i čvrsta od kamena, a čekić je malo napredovao. Nakon nekoliko minuta, oklopno vozilo opremljeno dizalicom počelo se kretati prema kipu. [12] , [13]

Približavanje oklopnog vozila bio je signal. Američki marinci namjeravali su pomoći pri rušenju kipa. To je bilo to. Pad vladavine Sadama Huseina, simboliziran rušenjem njegovog kipa.

Nema veze što je bilo na stotine drugih kipova. Nema veze što grad još nije bio osiguran i što je Saddam još uvijek na slobodi. Nema veze što je ovo bio samo početak onoga što će postati dug i krvav rat. Za sada je postojao divovski kip. Bilo je veselih Iračana s čekićem. Bilo je oklopno vozilo s dizalicom. Bilo je predstavnika svih većih medija s kamerama.

Prizor pada kipa na Trgu Firdos postao bi jedan od najpoznatijih u ratu, ponovljen bezbroj puta i raščlanjen iz svakog kuta. Skeptici bi tvrdili da je cijela stvar inscenirana, a navijački Iračani dovedeni kao glumci. Iako se ne bi našli nikakvi dokazi o inscenaciji, mediji bi trenutak prevrtanja netočno prikazali kao daleko veći, važniji i reprezentativniji za ono što se tog dana događalo u Bagdadu nego što se zapravo dogodilo.

Dana 9. travnja 2003. grad je bio u kaosu, borbe daleko od završetka, a pljačka se samo povećavala. [14]

Voditelj voda najbliži muzeju radio je kapetanom Conroyem iz njegova tenka, po imenu Pohvale SAD -a. Izvijestio je o pljački u blizini i kako se čini da su irački borci koristili muzejski kompleks za kretanje između položaja. Conroy je informacije proslijedio svom zapovjedniku, potpukovniku Ericu Schwartzu, koji je naredio vod s četiri tenka do ruba muzejskog prostora radi boljeg pregleda.

Čim su se tenkovi počeli micati, naišli su na jaku vatru iz muzeja. Amerikanci su ispalili dva hica, jedan veliki metak iz glavnog topa tenka i manji metak iz montiranog mitraljeza, u zamjenu prije nego im je Schwartz naredio da se vrate na svoj prethodni položaj. [15]

Prvi hitac, usmjeren na RPG strijelca na vrhu Dječjeg muzeja, ostavio je veliku rupu na fasadi zgrade. Drugi je za dlaku promašio snajperistu koji je na njih pucao iz skladišta na drugom katu u glavnoj zgradi, koji je napustio svoj položaj, ostavivši streljivo iza sebe i vrata otvorena. [16]

Vjerojatno. Ne postoje izvještaji iz prve ruke o onome što se dogodilo u muzeju, ali ono što znamo sljedećih nekoliko dana sastavili su istražitelji i akademici. Prvi muzejski pljačkaši nisu nasilno ušli. Ili su imali komplet ključeva, ili su se popeli kroz prorez na vrhu stražnjih vrata i otvorili ih iznutra, ili je netko - najvjerojatnije snajperist - napustio vrata otvorena.

Ali kako je onda snajper ušao? Najvjerojatnije s ključevima. Ali čiji set? A tko je bio snajperist? Odgovor bi ostao misterij. [17]

Izvještaj o mogućoj pljački muzeja pomaknuo se prema zapovjednom lancu. Schwartz je svojim nadređenim, pukovnikom Davidom Perkinsom, javio radijem da nema radne snage da zaustavi svu pljačku u tom području. Perkins je naredio vojnicima da ne poduzimaju ništa. [18]

S druge strane kompleksa ljudi su počeli ulaziti u muzej. Američki vojni istražitelji koji su stigli tjedan i pol kasnije intervjuirali su lokalno stanovništvo kako bi sastavili vremenski okvir akcije. Bilo je više izvješća o dva vozila iračke vojske koji su utovarili kutije sa stražnje strane muzeja i odvezli se 9., te očevici mnogih drugih ljudi koji su ušli u muzej počevši od 10. kolovoza.

Ta je službena istraga, koju je vodio pričuvni pukovnik marine Matthew Bogdanos, tužitelj na Manhattanu i zaljubljenik u starine, pokazala da postoje tri vrste pljačkaša koji su prošli kroz muzej u sljedećih nekoliko dana.

Oportunisti su neselektivno krali iz nadzemnih skladišta, često nesvjesno preuzimajući lažne stvari nad stvarnim artefaktima. Profesionalni lopovi otišli su u javne galerije, pažljivo odabirući velike, poznate predmete koje su ukrali. No, insajderi koji su izravnali teško pristupačno, skriveno podrumsko spremište u kojemu se nalazilo tisuće malih, vrijednih, lako prenosivih drevnih predmeta-imali su ključeve za ući. [19]

Nacionalni muzej nalazi se na prostranom imanju koje uključuje glavnu zgradu galerije, knjižnicu, dječji muzej i administrativne urede Državnog odbora za starine i baštinu. Unutar muzeja nalazi se 28 javnih galerija koje prikazuju blago iz jedne od najvećih zbirki antičke povijesti na svijetu.

Prije invazije, osoblje je prenijelo većinu vrijednih predmeta iz vitrina u skladište. Ostavili su stvari koje su bile preteške ili teško pokretne, štiteći ih najbolje što su mogli s pjenom u slučaju bombardiranja. [20]

Padding nije zaustavio profesionalne pljačkaše, koji su točno znali što žele i koji su ukrali 40 neprocjenjivih predmeta iz galerija. Skinuli su umjetnost sa zidova i kipova sa svojih podloga, uzevši ono najvrjednije-uključujući i kipu visoku tri metra [21], kipu bez glave, tešku 330 kilograma, iz 2.430 godine prije Krista, kralja po imenu Entemena. [22]

Na Trgu Firdos Amerikanci su petljali kabel iz oklopnog vozila oko nogu kipa Sadama, dok je kapetan marinaca rukom pokazao ljudima da se vrate. Nakon 10 minuta priprema i zbrke, vozilo se približilo. Kabel je trebao biti oko vrata kipa, objasnio je kapetan.

Novinari su kupili vrijeme, ispunivši mrtvi zrak komentarima:

"Ovo je trenutak koji oduzima dah."

"Američki marinci pokušavaju snimiti ovaj trenutak kako bi ih odnijeli svojim obiteljima u Sjedinjenim Državama."

"Svi žele biti ovdje u ovom trenutku ogromne simbolike."

S trbuha vozila izvučen je lanac i omotan oko vrata kipa. Tada je jedan vojnik prebacio američku zastavu preko glave. Zastava je brzo uklonjena i zamijenjena manje kolonijalnom iračkom zastavom, vezanom oko grla kipa. [23]

U muzeju je kip Entemene iz Lagaša ponovno ukraden. Nekoliko tisuća godina ranije, odveden je sa svog mjesta divljenja u gradu-državi Lagash da postane vlasništvo manje drevnog kralja obližnjeg Ura. Tamo ga je iskopao britanski arheolog Leonard Woolley 1920 -ih i od tada je ponosno bio izložen u Nacionalnom muzeju Iraka. Ali sada su ga uklanjali, ponovno vezanog za nečiju privatnu zbirku. Bio je to početak onoga što će postati najduže putovanje Entemene.

S druge strane rijeke Tigris uskoro se trebao pomaknuti i veći kip Sadama Huseina, veći od života, čija je desna ruka pokazala prema nebu. Mnogo noviji od kipa Entemene, podignut je godinu dana prije u čast 65. rođendana diktatora. Samo nekoliko dana od svog prvog rođendana, kip je svoj kraj dočekao u rukama lančane omče i oklopnog vozila naftnog pogona kojim upravljaju američki marinci.

Tamni, gotovo stožasti kip Entemene od čvrstog diorita-navodno najteži predmet preuzet iz muzeja-nije se mogao lako izvesti. Diorit je gust - daleko teži od granita - i za prijevoz kipa obično su bila potrebna dva člana osoblja. Za njegovo premještanje usred pandemije neselektivne pljačke bila bi potrebna predanost. [24] Profesionalni lopovi vjerojatno su ga odvukli po drugom katu, na što ukazuje trag ogrebotina koji je kasnije pronađen. [25]

Tek što je Sadamov kip bio na tlu, gomila na Trgu Firdos počela ga je razbijati u komade. Marinci su gledali. Kamere s vijestima su se zakotrljale. Odrezana glava kipa, umotana u lance, vučena je ulicama s čovjekom koji je jahao na jakom kocki i uveseljavao dok je prolazila. [26]

Nekoliko minuta kasnije u Washingtonu, ministar obrane Donald Rumsfeld rekao je novinarima: „Scene slobodnih Iračana koji slave na ulicama, jašu na američkim tenkovima, ruše kipove Sadama Huseina u središtu Bagdada oduzimaju dah. Gledajući ih, ne može se ne pomisliti na pad Berlinskog zida i urušavanje željezne zavjese. ”[27]

Entemena je vjerojatno probila stepenice na izlazu iz muzeja. Najteži predmet koji je preuzet iz muzeja, Entemenu su morali premjestiti iz galerije na drugom katu, preko glavne dvorane i vanjskih vrata. Nakon toga, svaki korak glavnog stubišta bio je usitnjen, očito nečim teškim što se mukotrpno guralo, vuklo ili kotrljalo. [28]

S kojim god se poteškoćama suočili, negdje između 9. i 12. travnja profesionalni lopovi su uspjeli. Izvukli su Entemenu, uspjeli ga podignuti u vozilo i krenuli, najvjerojatnije, prema sjeveru prema sirijskoj granici. Može se zamisliti da jedna strana prtljažnika automobila gotovo struže po cesti dok se odvozi. Entemena would not be seen again for three years.[29]

Conroy’s company was busy at its intersection. The troops continued to take fire for the next several days and sent additional reports of looting up the chain of command. But they were just a few more messages in a city full of rampant thievery. The company’s orders stayed the same: observe and report.[30]

As Baghdad descended further into chaos, American news channels replayed the toppling of the Firdos Square statue an average of once every six minutes.[31] In Chicago, Gibson grew tired of waiting for an email response. He turned to another tactic to learn the status of the museum, this time emailing the reporters he knew in Baghdad. By April 12, his messages had reached several newspaper and TV reporters.[32]

The bridge across the Tigris was finally open. A team of German reporters found their way across and arrived at the museum. It was still actively being looted and their cameras sent the thieves fleeing. Soon the looting of the national museum was making headlines.[33]

Staff members who lived near the museum entered the complex after the TV crew arrived and secured it as best they could. They chained the main door and hung a sign on it that said the building was protected by the Americans.[34] Someone – accounts differ on who and when – approached the nearest tank and asked Conroy’s soldiers to move it to guard the entrance. The tank commander radioed his superior but was told he was not authorized to move.

American soldiers would not enter the complex until four days later.[35]

Furious and appalled, Gibson returned to his emails, hammering his military contacts to get the museum secured. Who knew how much priceless history had been lost? Yet the military was slow to respond. There was confusion over who was responsible.[36]

In New York, Zainab Bahrani was sleeping when the news broke.

A British friend and archaeologist called in the middle of the night, waking her. The friend asked Bahrani if she was sitting down then told her the museum had been ransacked.

As a child in Baghdad, Bahrani had visited the museum more times than she could count. In her teens, she plastered her walls with posters of ancient statues from its galleries. The headless statue of King Entemena was one of her favorites. The museum was her childhood. It was what had inspired her, at age five, to want to study art history. She knew every gallery, every artifact’s story, every ancient civilization.

“Those statues were my friends,” she would say years later, recalling the shock of the news.

Bahrani phoned her contact at the State Department’s Bureau of Educational and Cultural Affairs. She had helped create the list of sites to be protected so that this wouldn’t happen. And the museum had been the most important site. She screamed all this at the bureaucrat on the other end of the phone, not because the woman could do anything about it – the State Department had no authority in the active war zone that was Baghdad – but because Bahrani needed to yell at someone. She yelled for a good long while.[37]

In Baghdad, Donny George was desperate to get back to the museum and get American help to secure it. On the evening of April 12, he heard a BBC radio report of thefts at the museum. The next morning, he and Dr. Jaber Khalil, the chairman of the State Board of Antiquities and Heritage, went to the Marines at the Palestine Hotel to ask for help. The normally 30-minute journey took four hours.

They met Lieutenant Colonel Peter Zarcone, a Civil Affairs officer – the reserve force that generally took the lead on such cultural issues – who was stationed with the Marines at the hotel. He gave George and Khalil a handwritten letter authorizing them to pass unimpeded to the museum and sent word to his counterparts in the Army to send a unit right away. It was all he could do. The museum wasn’t his department.[38]

That afternoon, George and Khalil finally made it to the museum. The sight that greeted them was devastation.[39]

[2] Gibson interview, March 22, 2018

[4] Gibson interview, March 22, 2018

[5] Composit of email exchange with Bahrani, April 28, 2018, and Rothfield. Page 78.

[6] Bahrani interview, March 5, 2018

[7] Composit of Rothfield. Pages 87-88, 107-108 and Donny George Youkhanna. Charlie Rose. Video Interview. 15:37 minutes. Accessed April 29, 2018. https://charlierose.com/videos/11530.

[8] BBC reporter dispatches. April 9, 2003

[9] Bogdanos, Matthew. “The Casualities of War: The Truth About the Iraq Museum.” American Journal of Archaeology 109, no. 3 (July 2005): Page 502. https://doi.org/10.3764/aja.109.3.477.

[10] Conroy, Jason. Heavy Metal: A Tank Company’s Battle to Baghdad. Pages 212-213. Dulles, Va: Potomac Books, c2005.

[12] “The Toppling | The New Yorker.” Accessed April 1, 2018. https://www.newyorker.com/magazine/2011/01/10/the-toppling.

[13] BBC reporter dispatches. April 9, 2003

[14] “The Toppling | The New Yorker” and BBC reporter dispatches. April 9, 2003.

[15] Conroy. Heavy Metal. Page 223.

[16] Bogdanos. “The Casualities of War…” Pages 502, 510.

[17] Accounts and questions drawn from Rothfield. Pages 88-94, Bogdanos. “The Casualities of War…” Pages 501-507 and Bogdanos, Matthew, and William Patrick. Thieves of Baghdad: One Marine’s Passion to Recover the World’s Greatest Stolen Treasures. Pages 204-211. Reprint edition. New York, NY: Bloomsbury USA, 2006.

[19] Bogdanos. “The Casualities of War…” Pages 507-515.

[20] Hanson, Katharyn. Catastrophe! The Looting and Destruction of Iraq’s Past. Page 15, figure 1. Edited by Geoff Emberling. Chicago, IL: Oriental Institute of the University of Chicago, 2008.

[21] Bahrani, Zainab. Mesopotamia : Ancient Art and Architecture. Page 72. London: Thames & Hudson, 2017.

[22] Bogdanos. “The Casualities of War…” Pages 507-508.

[23] BBC reporter dispatches. April 9, 2003

[24] Email exchange with Bahrani, April 29, 2018.

[25] Bogdanos. “The Casualities of War…” Page 508, footnote 114 and George, Donny & Gibson, McGuire. Catastrophe! The Looting and Destruction of Iraq’s Past. Page 23.

[26] BBC reporter dispatches. April 9, 2003

[27] ProPublica. The Toppling: How the Media Created the Iconic Fall of Saddam’s Statue. Accessed April 1, 2018. https://www.youtube.com/watch?time_continue=178&v=YDu7bXqx8Ig.

[28] Gibson, McGuire. Catastrophe! The Looting and Destruction of Iraq’s Past. Page 23, Figure 6.


U.S. Helps Recover Statue and Gives It Back to Iraqis

One of the most important treasures looted in the ransacking of Iraq's national museum three years ago has been recovered in a clandestine operation involving the United States government and was turned over to Iraqi officials in Washington yesterday.

The piece, a headless stone statue of the Sumerian king Entemena of Lagash, was stolen in the days after the fall of Baghdad. In the wake of the looting, American officials came under sharp criticism from archaeologists and others for failing to secure the museum, a vast storehouse of artifacts from civilization's first cities.

The Entemena statue was taken across the border to Syria, and put on sale on the international antiquities market. Thousands of looted artifacts that remained in Iraq -- from tiny cylinder seals to the famed Warka Vase -- have since been returned to the museum, and a few pieces have been turned over by foreign countries, including Italy and the Netherlands. But the Entemena statue, estimated to be 4,400 years old, is the first significant artifact returned from the United States and by far the most important piece found outside Iraq.

American officials declined to discuss how they recovered the statue, saying that to do so might impair their efforts to retrieve other artifacts. But people with knowledge of the episode described a narrative that included antiquities smugglers, international art dealers and an Iraqi expatriate businessman referred to as the broker who was the linchpin in efforts to recover the piece and bring it to the United States.

Since early June, the statue has been in an art storage warehouse in Queens. American officials had planned to turn it over to the Iraqi government at a public event, said Marc Raimondi, a spokesman for the Department of Homeland Security. That opportunity presented itself yesterday when the Iraqi prime minister, Nuri Kamal al-Maliki, visited Washington, where he discussed security problems in Baghdad with President Bush.

In interviews over the weekend in Baghdad, Iraqi officials expressed relief that the statue of the king, which had stood in the center of the museum's second-floor Sumerian Hall, had been found. But the same officials voiced frustration at what they said was the slow pace of international cooperation on the recovery of artifacts.

"I'm overwhelmingly happy," said Liwa Sumaysim, the Iraqi antiquities minister. "We hope we get it soon so it goes back in the Iraqi museum, where it belongs."

A spokesman for the antiquities ministry, Abdul Zahra Talqani, said the ministry first received word of the recovery about two months ago. He said hopes had been raised in the past, after reports of the recovery of the statue in Iraq, but those pieces turned out to be clay copies that had also been looted from the museum.

In June, not long after the statue was brought to the United States, two antiquities scholars were taken to the Queens warehouse, known as The Fortress, to authenticate it. The statue, which is made of diorite, a hard, dark rock similar to granite, was encrusted with dirt, suggesting that it might have been concealed during its sojourn in Syria. In addition, there were fresh chips along parts of its stone surface that did not appear in historical photographs, indicating recent damage.

Mohsen Hassan, an expert at the museum's commission on antiquities, said that the statue, which weighs hundreds of pounds, was the heaviest piece stolen from the museum and that looters probably rolled or slid it down marble stairs to remove it, smashing the steps and damaging other artifacts.

The statue of Entemena of Lagash is among the most important artifacts unearthed in excavations of Ur, an ancient southern city. The king is dressed in a skirt of tasseled sheepskin and his arms are crossed in prayer. Detailed inscriptions run along the figure's shoulder and back.

The statue was found headless when originally excavated, and experts say its head might have been lopped off in ancient times to symbolize Ur's emancipation from Lagash.

One of the experts who authenticated the statue, John M. Russell, a professor at the Massachusetts College of Art in Boston, said it was not only archaeologically significant but also striking because the king's muscular arms were sculptured in a lively, naturalistic style. Earlier sculptural styles were cruder, he said.

Efforts to sell the statue began not long after it was stolen, said people with knowledge of the episode.

Hicham Aboutaam, an antiquities dealer who owns galleries in New York and Geneva, was approached while visiting Lebanon and shown a picture of the statue to gauge his interest in buying it, those people said. Initially, those holding the statue were seeking millions for it, one person said. Mr. Aboutaam soon discovered that it had been stolen and did not pursue the deal.

It is not clear precisely when or how Mr. Aboutaam -- who pleaded guilty in 2004 to a federal charge of falsifying a customs document related to a different artifact -- informed federal officials. He and his brother and business partner, Ali Aboutaam, declined to answer specific questions about the episode.

Last year, federal prosecutors in New York contacted Hicham Aboutaam and expressed interest in trying to recover the statue, said one person with knowledge of those events. Mr. Aboutaam agreed to help. Subsequently, he or his brother made contact with an Iraqi expatriate businessman now living in Europe. Soon, that businessman, who was referred to as the broker, became the pivotal figure in securing the statue.

Little is known about the businessman other than that he is involved in construction. But he began to shuttle among Iraq, Syria and other countries to make contact with those holding the statue and to negotiate its turnover. It was not known whether money had been paid to those holding the statue or whether promises had been made.

When asked what would be done with the statue, Mr. Hassan, the museum official, did not hesitate.

"We will fix it and put it in the same place where it was," he said, adding that security had largely been restored at the museum, which is close to notorious Haifa Street in a district that periodically erupts in violence.

But a tour of the building over the weekend, granted reluctantly by Mr. Hassan, raised questions as to how the museum could function while housing valuable artifacts like the statue. A walk down a corridor toward the Sumerian Hall, for example, ended abruptly at a concrete wall, which someone had crudely crosshatched with a fingertip to simulate bricks. Mr. Hassan awkwardly conceded that four times since the invasion, he had been forced to wall off the collections as the only reliable means of preventing further looting.

He said he most recently put walls up a couple of months earlier after a mass kidnapping close to the museum gates. "When things get better," he said, "we break it."


Territorial conflict with King Il of Umma

Entemena entered in a territorial conflict with Il, king of Umma, as mentioned in the "war inscription" on his cone in the Louvre Museum: ⎙]

"He (Il, Governor of Umma) diverted water from the boundary-channel of Ningirsu and the boundary-channel of Nanshe (. ). When because of those channels, Enmetena, the governor of Lagash, sent envoys to Il, Il, the governor of Umma, who steals fields (and) speaks evil, declared: ‘The boundary-channel of Ningirsu (and) the boundary-channel of Nanshe are mine! I will shift the boundary-levee from Antasura to Edimgalabzu!’ But Enlil (and) Ninhursang did not give it to him." ⎙ ]

Il was defeated by Entemena, who had sought the aid of Lugal-kinishe-dudu of Uruk, successor to Enshakushanna, who is in the king list. ⎚]


File:Detail, statue of Entemena, ruler of Lagash, c. 2400 BCE, from Ur, Iraq, at the Iraq Museum.jpg

Kliknite na datum/vrijeme da biste vidjeli datoteku u tom trenutku.

Datum vrijemeMinijaturaDimenzijeKorisnikKomentar
Trenutno19:49, 27 April 20204,676 × 3,518 (13.56 MB) Neuroforever (talk | contribs) Uploaded own work with UploadWizard

Ne možete prepisati ovu datoteku.


Looted treasure returning to Iraq national museum - Africa & Middle East - International Herald Tribune

One of the most important treasures stolen in the ransacking of Iraq's national museum three years ago has been recovered in a clandestine operation involving the U.S. government and turned over to Iraqi officials in Washington.

The piece, a headless stone statue of the Sumerian king Entemena of Lagash, was stolen in the days after the fall of Baghdad in 2003. After the looting, American officials came under sharp criticism from archaeologists and others for not securing the museum, a vast storehouse of artifacts from some of civilization's first cities.

The Entemena statue was taken across the border to Syria and put on sale on the international antiquities market. Thousands of looted artifacts that remained in Iraq - from tiny cylinder seals to the famed Warka Vase - have since been returned to the museum, and a few pieces have been turned over by foreign countries, including Italy and the Netherlands. But the Entemena statue, estimated to be 4,400 years old, is the first significant artifact returned from the United States and by far the most important piece found outside Iraq.

American officials declined to discuss how they recovered the statue, saying that to do so might impair their efforts to retrieve other artifacts. But people with knowledge of the episode produced a narrative that included antiquities smugglers, international art dealers and an Iraqi expatriate businessman who was the linchpin in efforts to recover the piece and bring it to the United States.

Since early June, the statue has been in an art storage warehouse in New York. American officials had planned to turn it over to the Iraqi government at a public event, said Marc Raimondi, a spokesman for the Department of Homeland Security. That opportunity presented itself Tuesday when the Iraqi prime minister, Nuri Kamal al-Maliki, visited Washington, where he discussed security problems in Baghdad with President George W. Bush.

In interviews over the weekend in Baghdad, Iraqi officials expressed relief that the statue of the king, which had stood in the center of the museum's second-floor Sumerian Hall, had been found. But the same officials voiced frustration at what they said was the slow pace of international cooperation on the recovery of artifacts.

"I'm overwhelmingly happy," said Liwa Sumaysim, the Iraqi antiquities minister. "We hope we get it soon so it goes back in the Iraqi museum, where it belongs."

A spokesman for the Antiquities Ministry, Abdul Zahra Talqani, said the ministry first received word of the recovery about two months ago. He said that hopes had been raised in the past, after reports of the recovery of the statue in Iraq, but that those pieces turned out to be clay copies that had also been looted from the museum.

In June, not long after the statue was brought to the United States, two antiquities scholars were taken to the warehouse, known as The Fortress, to authenticate it. The statue, which is made of diorite, a hard, dark rock similar to granite, was encrusted with dirt, suggesting that it might have been concealed during its sojourn in Syria. In addition, there were fresh chips along parts of its stone surface that did not appear in historical photographs, indicating recent damage.

Mohsen Hassan, an expert at the museum's commission on antiquities, said that the statue, which weighs hundreds of pounds, was the heaviest piece stolen from the museum and that looters probably rolled or slid it down marble stairs to remove it, smashing the steps and damaging other artifacts.

The statue of Entemena of Lagash is among the most important artifacts unearthed in excavations of Ur, the ancient southern city. The king is dressed in a skirt of tasseled sheepskin and his arms are crossed in prayer. Detailed inscriptions run along the figure's shoulder and back.

The statue was found headless when originally excavated, and experts say its head might have been lopped off in ancient times to symbolize Ur's emancipation from Lagash.

One of the experts who authenticated the statue, John Russell, a professor at the Massachusetts College of Art in Boston, said it was not only archaeologically significant but also striking because the king's muscular arms were sculptured in a lively, naturalistic style.

Earlier sculptural styles were cruder, he said.

Efforts to sell the statue began not long after it was stolen, said people with knowledge of the episode.

Hicham Aboutaam, an antiquities dealer who owns galleries in New York and Geneva, was approached while visiting Lebanon and shown a picture of the statue to gauge his interest in buying it, those people said. Initially, those holding the statue were seeking millions for it, one person said.

Aboutaam soon discovered that it had been stolen and did not pursue the deal.

It was not clear precisely when or how Aboutaam - who pleaded guilty in 2004 to a federal charge of falsifying a customs document related to a different artifact - informed federal officials. He and his brother and business partner, Ali Aboutaam, declined to answer specific questions about the episode.

Last year, federal prosecutors in New York contacted Hicham Aboutaam and expressed interest in recovering the statue, said a person with knowledge of those events. Aboutaam agreed to help.

Subsequently, he or his brother made contact with an Iraqi expatriate businessman now living in Europe. Soon, that businessman, who was referred to as the broker, became the pivotal figure in securing the statue.

Little is known about the businessman other than that he is involved in construction. But he began to shuttle among Iraq, Syria and other countries to make contact with those holding the statue and to negotiate its turnover. It was not known whether money had been paid to those holding the statue or whether promises had been made.

When asked what would be done with the statue, Hassan, the museum official, did not hesitate.

"We will fix it and put it in the same place where it was," he said, adding that security had largely been restored at the museum, which is close to the notorious Haifa Street in a district that periodically erupts in violence.

But a tour of the building over the weekend, granted reluctantly by Hassan, raised questions as to how the museum could function while housing valuable artifacts like the statue. A walk down a corridor toward the Sumerian Hall, for example, ended abruptly at a concrete wall, which someone had crudely crosshatched with a fingertip to simulate bricks.

Hassan awkwardly conceded that four times since the invasion, he had been forced to wall off the collections as the only reliable means of preventing further looting.

He had most recently put the walls up a couple of months earlier after a mass kidnapping close to the museum. "When things get better," he said, "we break it."